Povijest

 Na Dugišu, otoku usred Cetine, nađeni su tragovi života iz kraja brončanog i početka željeznog doba (1300 god. pr. Krista) u obliku sojenica, kao i u arheološkom sloju iz ilirsko-rimskog razdoblja (1. st. Pr. Krista) u obliku ostataka glinenih lonaca od obojene grčke keramike.

Iz starokršćanskog doba na lokaciji Mirine postoje ostaci bazilike iz 6. st. To je vrijeme cara Justinijana, obnovitelja rimskog carstva kada se na ovim prostorima učvrstilo kršćanstvo.

Starohrvatsko razdoblje na ovim prostorima nastaje velikom seobom naroda (6-7 st.), ali o tom periodu ima malo podataka. Znamo da je u vrijeme hrvatskih narodnih vladara kraj pripadao cetinskoj županiji, s kojom su upravljali župani u ime hrvatskih knezova i kraljeva.

Padom sinjske krajine pod osmanlijsku vlast (prva polovica 16. st.), na dugišu se formira utvrđeno naselje s vojnom osmatračnicom, a područje Otoka, Gale i Rude pripadaju muslimanskim posjednicima (Šaban-aga Kositerović i Šaban Pieronić – mlinovi na Rudi; Husein Zule – imanja na Gradini i Jelašcu; Šaban Pivagić, Šaban Burić i dr.). Nakon osvajanja Sinja od Mlečana (1686. god.), muslimanske obitelji napuštaju ova područja, a kršćanske obitelji Norčevića, Đakića, Gradinića, Eleka, Plavša, Džimbega, Dževrnja, Vira i dr. Nastanjuju ove prostore.

Početkom 2. morejskog rata (1714. god.) i na ovim prostorima očekuje se rat s Osmanlijama, te na poziv fra. Pavla Vučkovića utvrđuju se vojne postaje na Hanu i Čačvini, kao i drvena urvrda na Dugišu.

„Na 26. pokušaše zadobiti selo Otok, mjesto usred rijeke Cetine; obećavajući dva turska zapovjednika Otočanima, da će ih sa svim njihovim imanjima dati opraviti u Livanjsko polje, i da im neće biti učinjena nikakva zla, ali Odgovoriše da osim svog života ne imaju nego praha i olova i da će se braniti do zadnje kapi krvi. Na taj isti dan su Turci zarobili dvije curice, koje bijahu pošle da naženju trave za blago, doznaše od njih da u selu ima puno žita i blaga, i sa su tu sve (Otočke) obitelji.

Na 27. opremiše dva golema odjela, jedan od tatarskih konjanika a drugi sejmena i spahija: prvi da plijeni po okolici, a drugi da udari na otok. Obadva im pothvata pođoše za rukom: prvi jer se stanovnici bijahu razbjegli; drugi jer se Cetina od samih turskih mrtvaca bila zajazila, pošto veliko mnoštvo Turaka što u vodu bijahu skočili da preplivaju do otoka, tu izgibe što udušeno od vode, što od živog i neprestanog ognja Otočana, koji se iznutra branjahu; ter preko mrtvih tjelesa, kano preko mosta , drugi jurišaše i provališe slabo obkolje , golim sabljama u ruci usrnuše i isjekoše oštrim mačem sve Otočane što im pod ruku dođoše. Žene i djecu povezoše u roblje. Ne spasi se nego 30 osoba, koji umakoše preplivavši Cetinu). Svi ostali pogiboše kao žrtva dušmanskog bjesa i mučenici vjere. Turci skupo ovu pobjedu platiše, jer ako naših pogibe 140, njih pogibe tisuća. Selo međutim spržiše ognjem, ne odnesavši ništa“.

Poslije sinjskog rata i postavljanja granice požarevačkim mirom (1718. god), narod je bio organiziran vojnički po banderijama, pa tako 1722.god. prekocetinski posjedi pripadoše serdariji Grabovac-Katić s banderijama: u Otoku-Elek; Gali-Tomašević, Jadrijević; Udovičići-Omrčen; Ruda-Elek, Omrčen, Gulić. U Otoku franjevci podižu crkvukoju posvećuju sv. Luki i od 1742.god. uredno vode župne matice koje su sačuvane do danas. Tako prema podacima iz 1766.god. „u Otoku, Rudi, Gali (s Gljevom) i Udovičiću ima 5 crkava, 157 kuća (obitelji), 907 osoba za ispovijed, pričest i krizmu, 253 djece za krizmu od 5 godina, 178 djece od 4 godine, usve 1338 duša“.

S Hrvatskim narodnim preporodom od 1860.god. pučanstvo ovog područja sve više uviđa da njegova egzistencijalna pitanja ovise i o politici u koju se sve više uključuju. Pa tako već 1865. god. u izbornom odboru na izborima u Sinjusu i Ivan Bakrač-Pupić iz Otoka i Andrija Kamber iz Rude. Početkom 20. stoljeća njihova politička gledišta prvenstveno oblikuju župnici (fra. Mijo Kotoraš - Otok i don Ante Melada – Ruda). Tako iz 1907 – 1908. god. kandidat za Dalmatinski sabor u Zadru je Luka Milanović iz Otoka, a za općinskog vjećnika u Sinju izabran je Josip Bošković iz Gale. Takva politička aktivnost rezultirala je i otvaranjem osnovne škole u Otoku 1909. godine.

Prvi svjetski rat kao do tada najveća kataklizma u povijesti, u kojem je samo iz Otoka i Udovičića na raznim bojištima poginulo 26 mladića, rezultirao je i formiranjem nove državne zajednice , koju ovaj narod nije prihvatio kao nešto svoje. Političke podjele u širem konteksu između radikala i HPS u nas su narod vezale uz Radića i 1920.god. za svog zastupnika koji će ih predstavljati u Beogradu izabrali Matu Milanovića-Litru.

Drugi svjetski rat i poraće do 1990.god. za pučanstvo općine Otok povijesno je zaista bilo tragično. Dvije zločinačke ideologije koje su poharale 20. stoljeće, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj sprezi najprije u ratu. Pored svih drugih stradanja u jednom danu (28.03.1944.)ubijeno je 481 osoba i popaljeno sve što je moglo gorjeti. Nakon rata bezbožni komunizam, tumačeći vezanost našeg naroda za katoličku crkvu na svoj način, što su svakako htjeli spriječiti, nastavljaju nesmiljeni teror progoneći i ubijajući svakog, posebno u narodu omiljenije osobe. Narod im je kau i Turcima1715. god. (o prahu i olovu) odgovorio slanjem svojih sinova i kćeri u redovnička zvanja i na rad u inozemstvo, dok bi se na prste jedne ruke, bez obzira na nuđene privilegije, mogli izbrojiti oni koji su u svom tom vremenu bili profesionalni pripadnici kako komunističke vojske i policije, tako i bilo koje državne službe.

Sve to je rezultiralo da je ovo naše područje 1990. god. dočekalo s totalno zaostalom i neprimjerenom, za tadašnji civilizacijski nivo življenja, kako osnovne komunalne i infrastrukture, tako i općih društvenih prilika.