Obilježavanje 72.obljetnice pokolja u Potkamešničkim selima – Program
26. ožujka 2016.
Objava nezavisnog člana općinskog vijeća – JOZO OMRČEN ČEKO – Godišnji financijski izvještaj za 2015. godinu
30. ožujka 2016.

Čuvari sjećanja

Mi živimo od važnih datuma.Oni nisu samo broj na papiru. Oni su nešto dublje jer nas potiču na razmišljanje o nama i našem jučer, danas i sutra.To su za nas blagdani, sjećanja.Sjećanje je jako važno za čovjeka.Sjećanje mi omogućuje da sebe shvatim u najdubljem korijenu.Omogućava mi da shvatim svoj identitet, svoju pripadnost narodu.Biblija nas uči da sjećanje ili memorija čuva identitet naroda i pojedinca.Spomen na događaje koji su se dogodili u proljeće 1944.g. u selima Gala,Otok i Ruda, tvori u tom smislu i našu sadašnjost i našu budućnost.Ništa nije prestalo jer nas ti događaji i danas motiviraju i oblikuju naše razmišljanje, naša opredjeljenja, naše sudove i naše perspektive.Suprotno sjećanju jest zaborav, zaboravljanje, nestanak sjećanja, prestanak pamćenja.Taj zaborav može biti dvostruk: nenamjeran i namjeran.Bez obzira bio namjeran ili nenamjeran, zaborav za pojedinca i narod je jako opasan.Tada nastaje lutanje, indiferentnost prema nacionalnoj i mjesnoj povijesti, stvaranje kompleksa krivnje, izjednačavanje žrtve i agresora i nametanje solidarnosti prema agresoru.Današnji dan otkriva nam se u broju 481. Oni nisu broj. Neki su ih punih 50 godina tako promatrali.Namećući šutnju i strah.Oni su nevine duše: 11 osoba iz Gale, 171 osoba iz Otoka i 299 osoba iz Rude.Oni razotkrivaju svu moć zla kada zaposjedne čovjekove srce.Oni su naši mučenici, braća i sestre.Mi ih se danas ovdje u , molitvi sjećamo jer su za nas svjedoci vjere koju su zasvjedočili svojom mučeničkom smrću.

„Da ubiti će mene,ali neće ubiti istinu.Pa da istinu i ubiju,ona će opet uskrsnuti“(citat O.R.) To se može prenijeti i na ovaj događaj iz proljeća 1944.godine. Ubojice iz 7.bojne njemačke 7. SS divizije Prinz Eugen, ubijali su jer su zaboravili Božje očinstvo svih ljudi.Oni su oduzimali život ali u sebi su ubili čovjeka.Mislili su da su gospodari života i smrti.mislili su da su i Boga ubili, ali nad mrtvima je gospodar smrti, Bog Otac koji je uskrisio Isusa Krista u Njemu nam je zasvjedočio: „Ja sam uskrsnuće i život: tko vjeruje u mene živjeti će ako i umre. I tko god živi i vjeruje u mene neće umrijeti nikada(Iv 11,25-26). I pravednik ako i umre Bog će ga uzeti k sebi(Mudr 4,7.10).I mi vjerujemo da je ove nevino pobijene osobe Isus Uskrsli pridružio k sebi, svojoj uskrsloj slavi u nebu.Istina je uskrsla!Čim je sloboda bljesnula ljudi iz Otoka su progovorili o zločinu.Al opet sa nekim strahom.Čini se da ta „prošlost predugo traje“.Možda i ne prolazi. Ne samo kod ovog zločina kojeg su počinili pripadnici 7.SS divizije P.Eugen već i drugih koji su se dogodili u Cetinskom kraju.Zlo se veže na zlo.Ovaj zločin bio je povod u odvođenju i mučenju mještana Otoka i drugih mjesta.Među njima je i svijetli lik fra Metoda Vezilića (1883.-1944.), uglednog sinjskog franjevca,župnika Gale i Gljeva koga su partizani mučili i strijeljali i u Kurbegovu jamu bacili. Nevinu žrtvu čovjeka i Otoka i Gale utopili su u bezbožnu ideologiju pišući lažne optužnice,bez prava na obranu.U optužbi piše da je kriv: „što je otvoreno preko svojih propovijedi….. u crkvi opravdavao zločine koje su okupator, ustaše i četnici počinili poklavši nedužni narod sela ispod Kamešnice. Zbog svega ovoga opomenuti voji sud ga je proglasio narodnim neprijateljem i osuđuje ga na kaznu smrt“.Braćo i sestre, nekad sporo al ipak istina izlazi na vidjelo.To nam govori mučenička smrt fra M.Vezilića i drugih pa i otočkih mučenika.Istina o njima nije ostala zakopana u zemlji, niti je izgorjela u plamenom ognju.Mi kao vjernici znamo i što nas je Isus učio: „Duh Sveti,Duh Istine uvesti će vas u svu istinu“(Iv 16,13) i „istina će Vas osloboditi“ (Iv 8,32).I mi smo zato danas ovdje jer smo od Istine“.Do dana današnjeg previše je šutnje o zločinima a zapravo iz te šutnje proizlazi tama o onom tko živi u šutnji.Mi cetinjani živimo od memorije,spominjemo se 300.obljetnice čudesne obrane Sinja od turske ruke pod zagovorom Čudotvorne Gospe Sinjske.Ta povijest je dio nas i nipošto je se ne možemo odreći,jer bi se time odrekli sebe.I kao što ne možemo te 1715.g. zaboravili junaštvo i mučeništvo hrabrih Otočana pod vodstvom fra Stjepana Vučemilovića koji su se prvi suprostavili Osmanlijskoj sili,isto tako nemamo pravo zaboraviti ni Otočke mučenike iz 1944. g. kao ni žrtvu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.Zato, među različitim vrstama smrti koje s ne zaboravljaju i čija snaga ostaje sačuvana u kolektivnom sjećanju,nalaze se one za koje se kaže da je to bila „smrt za“: za nas.Ne možemo zaboraviti ove smrti,jer su bile dar života.Kad netko dade svoj život,to znači da je naš život, da je život njegovih sunarodnjaka vječni dar onoga koji jer umro.On je dao život radi života drugih i ušao u rizik potpunog prekida odnosa sa svijetom i ljudima; svojim roditeljima, braćom, sestrama, suprugom, djecom i prijateljima. Zašto? da bi drugi sve to mogli nastaviti živjeti u slobodi.Zahvaljujući njihovoj smrti i preko njihove smrti ni možemo živjeti u slobodi. Naši mučenici su i naši zagovornici u nebu kod Boga.Osjećamo da je sve ovo vrijeme njihov zagovor bdio nad čovjekom ovog mjesta, pomagao mu da njegovo srce bude otvoreno istini, Božjoj dobroti i ljubavi.Mi od Isusa s križa poučeni molimo za one koji su čovjeka ovog mjesta toliko puta zavili u tugu i bol“Bože oprosti im jer ne znaju što čine“. Mi u Otočkim žrtvama slušamo njihov „snažni poziv na praštanje i pomirbu“. Oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zavade, želje za osvetom.. znači ne dopustiti da nas pobijedi zlo, nego zlo svladati dobrom.Oni su nam pomogli da na zlo ne odgovaramo zlom,da svoja srca ne trujemo željom za osvetom već da se okrenemo budućnosti.Oni nam i danas govore da ne smijemo zaboraviti svoj kraj dom i zavičaj.Sjetimo se zajedno pjesme domovino I-Mažuranića:“Djedi vaši rodiše se tudjer, Oci vaši rodiše se tudjer.I vi isti rodište se tudjer, za vas ljepše na svijetu nema.“Volimo svoje i ne predajmo svoje svete uspomene zaboravu.Amen. Bila je to propovjedna misao fra Antonija Mravka.

Snažna poruka koju je svaki prisutan na misi doživio emotivno.Uz fra Antonija na misnom slavlju su bili i drugi svećenici predvođeni fra Mirom Ančićem župnikom župe sv.Luke Otok.

Prisutni vjernici su s posebnom pažnjom slušali kratko obraćanje s istraživačkim pristupom na događaje iz 1944. koje je iznio Ante Brčić iz Gale.On je svoje izlaganje započeo sa osvrtom na Marka Marulića koji je iz Splita mogao na kliškoj tvrđavi gledati Osmanlijske zastave.Njegova pisana riječ: luge, vsela, grade popliniv sažegoše, muže, žene, mlade svezane odvedoše, iako je iz davnine ima poveznicu s događajima iz Hrvatske povijesti na ovim područjima u 20. stoljeća. Stradanja u proljeće 1944.g. podno Kamešnice Cetinski kraj zavio je u crno. Zbog mogućeg iskrcavanja savezničkih snaga na hrvatskoj obali Nijemci su odlučili izvest brzu i djelotvornu akciju i donijeli su plan o likvidaciji partizanskih snaga na Mosoru i Kamešnici.Akcija je isplanirana u stožeru njemačkog 5. SS korpusa u velikoj tajnosti,tako da su političke strukture NDH u Zagrebu i Splitu za nju doznale tek po njezinom početku.Njemačke snage su brojale oko 1500 vojnika sastavljenih u jednu bojnu 118. lovačke divizije, jednu bojnu 7. SS divizije Prinz Eugen i jednu bojnu 369. pješačke divizije(vražja divizija).

7. SS divizija P. Eugen nastala je 1942.g. a zapovjedni dio bili su joj Njemačko-Austrijskim časnici a vojnici Njemačkog porijekla sa područja NDH, nešto četnika iz Dalmacije i Srba iz Banata. 369. „vražja divizija“-hrvatska pješačka divizija kao njemačka postrojba formirana je 1942.g.u Austriji kao legionarska.Časnici i dočasnici su joj bili Nijemci a vojnici uglavnom novačeni Hrvati. Iako partizanski izvori nameću da su u pokolju sudjelovali i vojnici 369. divizije po svim znanstvenim i istraživačkim radovima nije dokazano da su dijelovi te jedinice sudjelovali u zločinu nad civilima.Da je to istina onda bi tragedija bila još io veća jer bi zločin počinili hrvatski vojnici nad hrvatskim civilima.Akciju su Njemačke snage počele iz pravca Imotskog 25.3.1944. god. a ispred njihova nadiranja bježale su partizanske snage, te su njemačke snage učinile pokolj u Docu Donjem. Slijedećeg dana 7. bojna SS divizije P.Eugen i bojna 369. „vražije divizije“ preko Sinja dolaze na Han. Nakon borbe sa Dinarskim odredom koji je pretrpio gubitke pripadnici 369. pješačke divizije su ovladali brdskim prostorom a dijelovi 7. bojne SS divizije P. Eugen su se razvili u tri skupine. Skupina od 60 vojnika je iz Hana krenula u Galu gdje su učinili prvi zločin a potom preko Otoka, Rude, Roža, Poda, Ljuta, Krivodola, Voštana sve do Kamenskog učinili su strašan pokolj nad nevinim žrtvama.Za te zločine nažalost nitko nije odgovarao.Vlast NDH uputile su protestnu notu njemačkim vlastima ali to nije imalo odjeka kod Nijemaca.Partizanske snage su napustili položaje prije dolaska njemačkih snaga bez obavijesti prema civilnom stanovništvu iako su raspolagali sa jednako istim brojem snaga kao i Nijemci.Ili nisu imali hrabrosti suprotstaviti se Nijemcima ili su političku igrali igru, ali su to poslije iskoristili vojno i politički. Najgore je to što su poslije pokolja imali povod za počinjenje zločina nad zarobljenim hrvatskim domobranima i drugim neistomišljenicima.Ovdje se postavlja pitanje kako to da se partizanski zapovjednici nisu ugledali na razne hrvatske zapovjednike i vojnike koji su kroz povijest branili dom i domovinu i onda kada su bili sigurni u poraz(Petar Kružić, Nikola Jurišić, Nikola Šubić Zrinski i mnogi drugi..).

Na misi su pročitana imena svih stradalih.Iz mise kod spomen kosturnica na groblju sv.Luke položeni su vijenci i upaljene su svijeće sa nadom u trajni mir i da se takovo kao ni bilo koje drugo zlo više ne dešava. Molitvom odrješenja dat je spokoj dušama svih stradalih.

U Rudi je misu za pokojne održao fra Tomislav Čubelić koji je blagoslovio nove vitraje koji sadrže motive pokolja.Čitana su imena svih stradalih u pokolju a položeni su vijenci i upaljene su svijeće na spomen kosturnici na groblju, te u Crljena i na Medvidovu gumnu.

{gallery}2016/03/29{/gallery}